moja duša tužnu pjesmu pjeva

''Navikne čovjek da sve vremenom gubi sjaj, navikne čovjek da sve ima početak i kraj.''


02.08.2014.

....

Opet sam gurnula prst u grlo i povratila. Ali samo neki komadi hrane. Opet one propale ljubavi nema, uništenih noći i dana..
A nikog nemam da me barem potapše po ramenu, po leđima i da kaže : ''Ma biće sve ok''. Ne mooogu više, ne mogu. Bože, odvedi me daleko odavdje. Čemu više ovaj neopisivi bol unutra negdje ? Zašto ne prestaje ?
Počinjem opet i fizički da slabim. Ne jedem ništa opet. Uništavam se. Topim se eto. Ma niko i ne primječuje. A treba mi neko da primjeti. Nedavno mi kao svanuo dobar dan, pomislih krenulo me, al' kakvo to. Sutra opet isto..